Školstvo u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja

Unatoč nemirnim vremenima već se na prvome redovničkom skupu novoustrojene Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, osnovane 1735., raspravlja o školovanju podmlatka. Potvrđeno je iskustvo negdašnjih samostanskih škola u Bosni Srebrenoj u kojima su đaci učili osnovna znanja te srednju školu, gramatiku i humanitet, jer od Neretve do Zrmanje i od mora pa do turske granice nije bilo ni jedne prave osnovne škole.

Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja nastala je 1735. odvajanjem od Provincije Bosne Srebrene. Na njezinu krševitu trokutu, između Zrmanje i Neretve, od obala Jadrana do Dinarskih planina, na tom jedinstvenu prostoru po ljepoti, ponosnu u svim povijesnim mijenama i promjenama, rađao se i djelovao fratar, kako kaza Matoš, junak i svetac, učitelj i mučenik, diplomat i svećenik, vojnik prosjačke crkve i zatočnik poprosjačenog naroda, koji mogaše izdržati vječnost tih paklova.(…) Narodni ti pastiri ne bijahu mirnjačine i licemjerni bogomoljci, odbijani od svoga plemena, već junaci i narodnjaci kakve još i danas viđamo.

Osnivanje „ujedinjene“ gimnazije

Bili su duhovni pastiri, i učitelji, zaljubljenici jednostavnosti i ljepote, čuvari jezika, djedovskih običaja i zavičajne grude. Unatoč nemirnim vremenima već se na prvom redovničkom skupu (kapitulu) novoustrojene Provincije raspravljalo o školovanju podmlatka. Potvrđeno je staro iskustvo negdašnjih samostanskih škola u Bosni Srebrnoj u kojima su đaci učili osnovna znanja, a nakon toga i srednju školu, gramatiku i humanitet, jer na području njihova djelovanja: od Neretve do Zrmanje, od mora pa do turske granice nije bilo ni jedne prave osnovne škole.

U restauracijskom i predožujskom razdoblju (1815. – 1848.) Austrija je prisiljavala Provinciju da uredi svoje školstvo u duhu jozefinističkih srednjoškolskih reformi. Marljivo se radilo oko ustroja nove škole u skladu sa zakonskim mogućnostima i uvjetima života tako da je god. 1838. osnovana domaća, tj. privatna Franjevačka gimnazija koja je bila smještena u tri samostana: Zaostrogu, Kninu i Sinju. Želja za potpunim jedinstvom ostvarivala se sporo i mukotrpno.

Predvodnička uloga

Pod pritiskom vlade Provincija je razrede polako okupljala i iz vlastitih redova pripremala i slala u Beč studente na osposobljavanje za profesorsku službu. Nakon više godina mučne prilagodbe strogim austrijskim školskim zakonima s velikim slavljem otvorena je 12. prosinca 1854. u Sinju Franjevačka gimnazija pod nazivom Javno više hérvatsko gimnazije u Sinju pod upravom oo. franjevaca Prisv. Odkupitelja kroz koju će proći tisuće mladića iz Dalmatinske zagore, Makarskog primorja, Neretve, Bosne i Hercegovine. U samom nazivu jasno je definirana usmjerenost i predvodnička uloga Gimnazije u nacionalnom osvješćivanju i njegovanju narodnih tradicija. Nakon svečane sv. mise za ručkom su se redale zdravice, a u dvorištu se igralo narodno kolo. Bilo je to pravo narodno veselje.

Do dobivanja prava javnosti došlo je stjecajem različitih interesa. Sinjska općina željela je imati gimnaziju, a i vlada je smatrala potrebnim da zagorski dio Dalmacije dobije školu koja bi davala osoblje potrebno za javne službe u pokrajini i podlogu potrebnu za stvaranje visoko obrazovanih stručnjaka. Vlada je, osim toga, od osnivanja javne gimnazije s hrvatskim nastavnim jezikom u mjestu blizu bosanske granice očekivala i političku korist. Željela je da ovu dobronaklonost osjeti i puk u Bosni i Hercegovini koji je od pedesetih godina 19. stoljeća počeo bacati pogled na Zapad, u namjeri da ga istrgne od Srbije koja je željela proširiti svoj utjecaj na Bosnu. Vjerovala je da će na taj način privući učenike iz Bosne i Hercegovine i tako dobiti naklonost bosansko-hercegovačkog življa. Osim toga, vlada je ovim potezom dobila toliko željenu kontrolu nad sumnjivim domoljubnim franjevcima, barem je tako mislila, a dobila je i vrlo jeftinu školu jer je po ugovoru Provincija morala osigurati prostorije, školsko pokućstvo, nastavna pomagala i gimnazijsku knjižnicu.

„Harni sinovi, vatreni rodoljubi“

Osposobljavanjem franjevačkih nastavnika na bečkom sveučilištu Austrija se nadala da će, dijeleći od vremena do vremena mrvice dobronaklonosti, unijeti novi duh u Provinciju i tako stvoriti sebi vjerne učitelje, a preko njih i narod vezati uza se. Uvjeravali su Provinciju kako će se u gimnaziji na narodnom jeziku gajiti religiozna i civilna uljudba od čega bi najveću korist trebali imati roditelji koji ubuduće neće morati slati djecu na školovanje u Split ili Zadar.

I Provincija je vjerovala da će dobivati novčanu potporu koja će joj olakšati uzdržavanje gimnazije okupljene na jednome mjestu. Kako Provincija nije odmah mogla popuniti sve gimnazijske predmete osobljem iz vlastitih redova, dovodila je profesore iz drugih provincija i biskupija, katkad i civile koji su redovito ostajali vrlo kratko. Ubrzo su se počeli vraćati s bečkog sveučilišta osposobljeni profesori koji će Gimnaziji dati nov duh i narodni pečat, želeći odgojiti harne sinove, vriedne otčeve porodicah, kriepostne kršćane, poštene članove društva, vierne podanike, vatrene rodoljube (fra Ante Konstantin Matas, ravnatelj gimnazije od 1860. do 1876.), one koji su tek ulazili u sloj kojem su i sami pripadali, zbog čega je Gimnazija ubrzo došla na udar autonomaša.