Franjevačka je gimnazija u Sinju imala sreću da joj je već od 1860. godine ravnateljem bio mlad, naobražen, poliglot, poduzetan, hrabar i nacionalno svjestan fra Ante Konstantin Matas. Sebi je stavio u zadatak podići gimnaziju na najvišu moguću razinu, oko čega se neštedimice trudio. Silnom upornošću uspio je namaknuti sredstva te 1868. godine obnoviti i urediti učionice i druge potrebne prostorije, u zgradi koja je inače bila neprikladna za tu namjenu, i pribaviti najnužnija nastavna sredstva i pomagala.
Svjestan moći i svrhe simbola, Matas je dao da se izradi i na strop svečane gimnazijske dvorane postavi pet medaljona (promjera 90 cm). Na četiri od njih dao je naslikati velikane hrvatske povijesti i kulture koji su prema njegovu mišljenju primjeri četiriju temeljenih vrlina: dvojicu koji su se mačem borili za slobodu svoga naroda i dvojicu koji su ga poučavali i duhovno uzdizali pisanom riječju, lijepom književnošću, pjesništvom. Na peti je stavio „duh vilinski“ kao simbol narodnog pjesničkog nadahnuća koji drži otvorenu knjigu u kojoj piše geslo: „Umietan – srietan“ (slobodnije prerečeno: Sretan je tko umije, tko znade).
Bio je to početak jednoga kratka, ali sretna razdoblja u životu Gimnazije. „Zgrada je obnovljena, profesorski zbor izvrsno sastavljen, svih osam razreda prvi put upotpunjeno, Gimnaziji osigurana redovna državna potpora, ugled prve hrvatske gimnazije u Dalmaciji i njezina Ravnatelja priznat na daleko – sve je to davalo najljepše nade u sve sretniju budućnost, i mi potpuno shvaćamo zanos, s kojim je na svečanosti obnovljene gimnazije Matas održao jedan od svojih najljepših govora“ (fra S. Petrov, 1940.).
Iako je gimnazija kao javna škola tada postojala već 14 godina, Matasov govor odjekuje programski pa je Gimnazija do danas tijekom svoje teške, ali nesumnjivo plodne, povijesti stalno crpila snagu i viziju iz ideja koje je tom prigodom Matas govornički maestralno artikulirao.
“Četri temeljne kreposti”
Donosimo izvatke koji obrazlažu sadržaje spomenutih medaljona. Oni su sačuvani, jednom i restaurirani, a danas krase zidove gimnazijske zbornice. Po Matasovoj narudžbi naslikao ih je splitski slikar Voltolini (Soldo, 2004).
“Zlamenito, uzvišeno, sveto je misto ovo jer ovdi se vira uči i goji, ovdi se znanost razvija, ovdi je prosvite ognjište, zato nisu zadovoljni metrvi mu temelji od mertvog mramora ni tverde mazije, već da razgrije i razigra duhom života, potribiti su mu živi temelji glavnih kriposti.
Hrabrost i trizmenost, mudrost i pravednost, četri temeljne kreposti nek budu četri temeljna midena stupa našeg Učilišta koje je višta umitnička ruka izrazila jur u one četri slike, četverice slavnih naši(h) otačbenjaka s’ tog, što baš te kriposti njih osobito odlikovaše. […]
Izgled Vam prave hrabrosti keršćanske eno budi domorodac i vitez Šurić pop Stipan. Potomak plemićke porodice starih hervatskih Bana, a župnik na ravnom Kotaru s’ izglednim misništvom spoji uzor vitežtvo. Njegova bo plemenita duša nemože već trpiti robstvo hervatskoga roda, zato jamivši mač u desnicu, a kerstaš barjak u livu poleti ko soko u gorsku Dalmaciju da je nakon dvistogodišnjeg sužanjstva na slobodu probudi, od nevirničkog jarma izbavi. Dalmatinski gradovi Zemunik, Skradin, Knin, Derniš, Šibenik, Klis i Sinj njegove svidoci su hrabrosti, sve Krajine od Nina do Cetine svoju njem duguju slobodu. Da cilj dostigne, i svoj život prigori ter rana i sužanjstva dopade. Zalud ga Turci mitiše, zalud mu časti obećavaše, zalud mu mukom pritiše, on Isusov misnik i vojnik hrabro se podnese i kad ga živa namih odriše i kad ga na kolac nabiše, i kad mu glavu i desnicu odsikoše dostojan mučeničke krune, jer don Stipan je pravi Mučenik za krst sveti i slobodu zlatnu. […]
Medjuto uz hrabrost hoće se trizmenosti i učitelju i učeniku. […] U tom eno Vam uzora u Starcu Milovanu našem Ocu Jandriji Kačić Miošiću. Premda i on od plemićke i starinske porodice hervatske, još u ditinjstvu trizmen se pokaza, jer ne poseže se za taštinam ispraznog svita, već prigrli Red serafičkog Patriarke od Asiza, gdi trizmen se ukaza u življenju, jer na postu i molitvi život sprovodjaše oštar i pokoran; trizmen u ponašanju, jer vazda od sebe odbi visoke časti i dostojanstva; trizmen u nauku, jer nehti se gubiti u taštinam naduhte mudrosti, dal napusti se u one struke nauka po kojim bi lašnje i kriposnije prudio narodu svomu. Njegova Korabljica i Razgovor ugodni ili pismarica dvi su zlatne pučke knjige koje ubah poginuti neće; svidok su njegove trizmenosti, jer uz zabavno steže poučno štivo, jer tančinom razbora uredi ji tako da u puku našem uzderžu duh štovanja napram Bogu i napram narodu svomu. Fra Jandrija milosrdan napram iskrnjemu tvoreć dila od milosrdja prigori život svoj poletiv Stvoritelju da ga dostojno nagradi za njegovu trizmenost i za visoku ljubav napram iskrnjemu svome. […]
Kako se časti i goji znanost, prilika Vam prid očima budi naš najpoglavitiji umitni Pisnik Ivan Franjin Gundulić. Rodjen u Dubrovniku, onoj hervatskoj Atini, gdi hervatski za rana cvatijaše jezik u ono vrime već kada u Nimačkoj još ni sanjalo se nije da je moguće znanost nimačkim pisati jezikom. Gundulić upućen u bogoljubstvu i uljudnosti izuči izvrstno grčko i latinsko književstvo, prouči deržavne zakone, uvižba se s’ talijanskim i spanjolskim pisništvom, upoznade se sa slovinskom prošlosti i tadanjosti tako da u mladjanim još svojim godina(m) rad svoje znanosti i mudrosti bi cinjen kao najvridniji oporavitelj deržavnih poslova, najvištiji poznavatelj zakona, kao najtemeljniji učenjak. Da proslavi svoj narod, stade u smrti cara Osmana opivati onu žestoku borbu izmedj krsta i nekrsta ter tako steče neumrlo ime da Gundulić i dan danas divni nam je uzor duboke znanosti i prave mudrosti, koju ako naslidovati budete, oćutićete joj plodove u načelim, u dilim, u značaju pravednosti, jer pravednost je kruna kriposti. […]
A eno gle plemenita izgleda što ti narodna povisnica pruža u jugoslovinskom vitezu Zrinovića Banu. S’ bog pravednosti koja mu plemeniti značak resiaše bi obljubljen od naroda i od vojske d bi spravna š njime i u vatru i u boj. On pravedan napram otačbini, jer vas život provede hervuć se za oslobodit je od truskog nasilja. On pravedan napram cesaru, jer pod Sigetom gradom voli na poštenom jurišu poginuti negli sramotno grad cesarov Turčinu pridati. On pravedan napram svem čovičanstvu europjeskog zapada, jer ubivši smilog Sulemana koji se na osvojenje Europe podigao biaše svojom smrti spasi od barbara europijesku prosvitu, viru i slobodu. On pravedan naprama Bogu, jer ko pravi keršćanski vitez izpuni prije smrti keršćanske dužnosti izmirivši se, izljuiv se svom vojskom, izpovidi se, pričesti ter pobožno na vitežku smrt spravi.
Hrabrost, trizmenost, mudrost i pravednost dakle, o učeća mladeži, nek budu temeljni stupi obnovljenog Učilišta našega, nek budu cilj za kojim težite. […]
Ali, pitat ćete me, koji je to Duh, dobri Zaštitnik Učilišta našega. Jedali je to oni duh vilinski što no slovinskim trobrojem pripasan sa zubljom prosvite i knjigom nauka iznad nas se povija učeć nas, da ko je „umitan“ taj, da je i „srićan“.
Il je taj duh stražanin on naš duh isti što u nami žive i uz poštovanje sebe isti(h) nas podtiče. Prem je doisto i to znamenit i poglaviti upravitelj dilovanja našeg, ništa nemanje viši i viši zaštitnik je Učilišta našega Isus, prijatelj malenih, Isus Naučitelj u templu. Oni kojeg obiližje na našem gimnazialnom grbu sjajno prosiva, on nek se dostoji biti genij i duh Zaštitnik Gimnazija našeg…”
Priredio: fnj