Vrativši se sa studija u Beču, svestrano obrazovan, neustrašiv, nacionalno svjestan i nekompromisan, fra Ante Konstantin Matas 1860. tiska brošuru „Glas hrvatsko-slovinski iz Dalmacije“, koja je bila, po riječima fra Stjepana Zlatovića, „iskra koja pade u skriveni lagum narodnih dušmana i ujedno početak narodne borbe kod nas“. Bajamonti ju je nazvao odvratnom knjižicom, na što Matas 1861. odgovara brošurom „Šilo za ognjilo“ spočitavajući mu da s ostalom autonomaškom klikom otvoreno radi protiv sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom

 

Dok su se tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća zagrebačke dvorane orile budnicama i davorijama, ilirske su se ideje stidljivo probijale u južnoj Hrvatskoj, ali nisu imale dovoljno snage da se rasplamsaju. Zov braće preko Velebita na sjedinjenje naišao je na čvrstu zapreku oligarhijskog sloja koji je u politički život stupio pod devizom dalmatinske autonomije.

 

Borbeni Matas

Ti stidljivi proplamsaji ipak su u Dalmaciji pripremili podlogu preporodnoj akciji koja će pokrenuti široke narodne slojeve nakon obnove ustavnog života u Monarhiji 1860./61. godine. Tada će se pokrenuti lavina zbivanja koja će dovesti do idejnog razgraničenja i polemičkih sukoba, koji su se razbuktali pred izbore 1861. godine. U polemiku su se uključili i profesori Franjevačke gimnazije kao pripadnici užeg Pavlinovićeva kruga. Oni će u skučenim prilikama u Dalmatinskoj zagori preuzeti ulogu pučke inteligencije te perom i jezikom s autonomašima zametnuti ljuti boj, boreći se za svakog čovjeka, za svaku pučku školu, za svaku općinu.

Fra Ante Konstantin Matas, koji se upravo bio vratio sa studija u Beču, svestrano obrazovan, neustrašiv, nacionalno svjestan i nekompromisan, tiska brošuru Glas hrvatsko-slovinski iz Dalmacije (1860.), koja je bila, prema riječima fra Stipana Zlatovića, iskra koja pade u skriveni lagum narodnih dušmana i ujedno početak narodne borbe kod nas. Bajamonti je tu brošuru nazvao odvratnom knjižicom, na što će mu Matas odgovoriti 1861. brošurom Šilo za ognjilo, spočitavajući mu da s ostalom autonomaškom klikom otvoreno radi protiv sjedinjenja Dalmacije s banskom Hrvatskom šireći mržnju na sve što je hrvatsko. Kad danas čitamo te tekstove, s udivljenjem se pitamo otkuda tome čovjeku i njegovim kolegama tako snažna i izvorna nacionalna svijest — poslije tolikih stoljeća talijanskog zatiranja svega što nije bilo talijanskog srca i uma.

 

Marul kao argument

Matas poručuje Bajamontiju i talijanašima svih boja: Mi častimo savist (coscienza), da smo narod Hervatski imenom, jezikom, krvi i običajem, da nas ima prošli 400.000, da vam nismo robovi već sugrađani, da s vami imamo jednake državne terete (aggravi), s toga zahtivamo i jednaka prava (diritti). Jadranska istočna obala nije talijanska kao što ni Jadransko more nije talijansko: Ako Hervati ili Slovinci nikad se na obale i otoke jadranske ne razpružiše kako se je to dogodilo, da su najstariji Hervatski pismeni spomenici pisani baš u primorju ili na otocim…

Da su tu od davnine Hrvati, a ne Dalmatinci, i da je to stanovništvo svoj jezik nazivalo hrvatskim jezikom, Matas se služi argumentom književnog i znanstvenog stvaralaštva koje je nastalo na tom području: …pogledajmo samo naslove nikih naših književnih dila, n. p. Historie svete udovice Judite, u versih Hervatski složena od Marka Marula Splitjanina 1501. Pistule i Evangelja… Hervatskim jezikom stumačena od Fr. Bernardina Splitjanina 1495. Poviest Vandjelska u Hervatski spivana od J. Kavanjina Kaugrosovića vlastelina Splitskoga… i mnoga druga.

 

Protiv nezakonja

Matas se ne oslanja samo na književna djela već protivnike upućuje na narod: …već upitaj one Tvoje varošane, Solinjane, Kasteljane, Poljičane, Cetinjane, Zagorane, u jednu rič jednog po jednog raspitaj sve naše težake, koji skula talianskih nepohadaše, kojim jezikom govore? Odgovorit će Ti: Hervatskim. Upitaj one, što no nose tisne gaće, cerljene kape, ječerme i haljetke, kako se zove ona nošnja, oni kroj odiće? Odgovorit će Ti: Hervatski. A znaš li Gospodine, da što mi zovemo Hervatski ili Horvatski, Hrvatska ili Horvatska zemlja, to Latini zvaše Chorvatus, Chorvatia, što u vašem jeziku talianskom, zvoni Croato, Croazia? Kako dakle možeš reći: — Dalmazia non era Croata? (…) Kako u molbenici na Cara možeš reći, da bi ga privario, tko bi mu rekao, da je Dalmacija za sdruženje s toga, što većina Dalmatinaca govori nikim jezikom Slovinskim; kad Ti sva prošastnost, kad Ti cila sadašnjost, kad Ti 400.000 cerljenih kapa protivno svidoči, da oni ne govore nikim jezikom Slovinskim, već izvistno i istinito govore jezikom Hervatskim i živu po Hervatskom običaju?

Matas je žestoko reagirao protiv nametanog principa o pravu bogatijega i obrazovanijeg sloja, te je dominaciju talijanskog i talijaniziranog sloja u Dalmaciji smatrao nezakonitom jednako kao gospodstvo Osmanlija i poturica nad bosanskom rajom. U sjedinjenju Dalmacije s banskom Hrvatskom vidio je jedinu luku spasenja za našu od vas (dalmatinskih Talijana) potlačenu narodnost. U političku agitaciju uključili su se i ostali profesori zbog čega je na udar došla cijela Gimnazija, koju je Matas nazvao narodnom zaklonicom, gdje slana i otrovni vjetrovi ne mogu uništiti kitu hervatsko-dalmatinske mladeži.

Te su dvije Matasove knjižice samo bljesak onoga dugotrajnog napora franjevaca Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja na očuvanju hrvatske svijesti u vrlo nepovoljnim političkim prilikama kroz dugi niz godina u južnoj Hrvatskoj.

 

Prethodno: 2. Hrvatski kao nastavni jezik

Sljedeće: 4. Franjevci narodnjaci na izborima