Nakon Prvoga svjetskog rata Gimnazija prolazi jedno od uspješnijih razdoblja i dobiva javnost rada. Nakon Drugoga svjetskog rata vlast nacionalizira gimnazijsku i sjemenišnu zgradu, više profesora je uhićeno, a neki su bez suđenja i pogubljeni. U strahu od jugokomunističke vlasti Provincija privatni rad Gimnazije dislocira u samostanima u Sinju, Makarskoj, Visovcu i Zagrebu. Tek u neovisnoj Republici Hrvatskoj vraća joj se pravo javnosti i neometan odgojno-obrazovni rad i dostojanstvo

 

I nakon Prvoga svjetskog rata Gimnazija nastavlja djelovati odvojeno: u Sinju prvih šest razreda, a dva zadnja (filozofija) u Zaostrogu do 1927., kad se opet okupljaju u Sinju. Godine 1929. izglasan je zakon po kojem su trebale biti ukinute privatne škole. No, intervencijom crkvenih vlasti spašene su one škole koje se programom mogu upriličiti državnim školama. Stoga su i franjevci u Sinju nastojali to postići. Zato su prvotno dobili odluku o pravu javnosti cijele Gimnazije, ali su smjeli primati samo vlastite pitomce, a ne i vanjske đake. Ipak, 1929. pravo javnosti je potegnuto samo na prva dva razreda. Te godine Gimnazija iz palače na središnjem gradskom trgu prelazi u prostorije Sjemeništa kraj Alkarskog trkališta.

Dobivanje djelomične javnosti i težnja da se ona proširi na sve razrede poticali su na što bolji rad nastavnika tako da je to bilo jedno od uspješnijih razdoblja u povijesti Gimnazije. Uoči Drugoga svjetskog rata Gimnazija je nakon poduže borbe poravnala, napokon, sve nesuglasice koje su postojale između nje i državnih školskih zakona i 1939. dobila javnost za sve razrede. Ušla je u Nezavisnu Državu Hrvatsku s puno nade i očekivanja koje ratni vihor nije ispunio.

 

Raspršena gimnazija

Vihor tragedije hrvatskog naroda krajem Drugoga svjetskog rata, osobito u svibnju 1945., ponio je sobom i Franjevačku gimnaziju. Jugokomunistička vlast ukinula je javnost svih privatnih škola, nacionalizirala gimnazijsku i sjemenišnu zgradu, više profesora je uhićeno, a neki su i pogubljeni bez suđenja. Živeći u strahu da boljševičke jugoslavenske vlasti potpuno ne onemoguće daljnje školovanje redovničkih i svećeničkih kandidata, uprava Provincije, uz golem samoprijegor cijele zajednice, organizira privatni rad Gimnazije u samostanima u Sinju, Makarskoj, Visovcu i Zagrebu, vraćajući se opet na raspršenu gimnaziju, kao pred 110 godina.

Premda porazbacana, kao membra disiecta, na više mjesta, u više franjevačkih samostana, po svojim koncepcijama odgoja i obrazovanja bila je jedinstvena, homogena. Napokon, nakon dugogodišnjeg lutanja, svi su se razredi našli ponovno u Sinju 1962. pod nametnutim imenom Franjevačka srednja škola za spremanje svećenika. Za njezin donekle normalan rad izgrađena je u sklopu samostana nova zgrada, treća po redu. Živeći pedesetak godina u anonimnosti, bez prava javnosti, Gimnazija se uspjela održati i dočekati konačnu pobjedu.

 

Priznato dostojanstvo

U neovisnoj Republici Hrvatskoj vraćeno joj je pravo javnosti i pravo na neometan odgojno-obrazovni rad i dostojanstvo u Sinju. Od 1992. Gimnazija je ponovno u svojoj zgradi kod Alkarskog trkališta i ulazi u sustav školstva Republike Hrvatske kao privatna katolička škola pod svojim pravim imenom Franjevačka klasična gimnazija u Sinju s pravom javnosti.

Otada osim redovničko-svećeničkih kandidata školuje i mladiće i djevojke koji se spremaju za različita svjetovna zvanja. Ona je časni nastavak prošlosti ili povijesnosti života jedne institucije koja je više od stoljeća i pol živjela punim životom, cvjetala i rasla, plodila se u neprekinutu nizu vremena i širini prostora svjedočila da je moguće živjeti časno i pošteno, humano i kršćanski i, usprkos svemu, opstati i rađati obilatim plodovima uma i srca.

Usprkos udarcima raznih vlada, paleža, siromaštva i ratova Gimnazija se održala jer su, uz sve nedostatke, franjevci posjedovali duh požrtvovnosti i žrtve odakle su crpili snagu u franjevačkoj jednostavnosti i neodoljivoj sraslosti s narodom, s pukom i njegovim vrletima, za koga su zapravo i osnovani.

 

Franjevačka savjest

Kad danas hladno i trijezno pokušavamo sagledati više od stoljeća i pol gimnazijske nastave na hrvatskom jeziku, prve takve vrste u Dalmaciji, ne možemo a da s velikim veseljem ne ustvrdimo kako je Gimnazija sretno izbjegavala sve opasne zamke nekritičnog rušenja tradicije i bezvrijednog prihvaćanja svih novotarija koje i danas drmaju srednjim obrazovanjem u našem društvu. Franjevci su željeli da ova Gimnazija na tradicionalnim vrjednotama predstavlja sliku njihove franjevačke svijesti. To možemo zahvaliti dalekovidnoj razboritosti profesora koji su u burnim godinama različitih promjena uspjeli odnjegovati i sačuvati sadržaje klasičnog obrazovanja, čime se mnoge slične sredine ne mogu podičiti.

Tražeći i danas svoje mjesto pod suncem u šumi novih programa, Gimnazija trajno korespondira s prošlošću, koja joj omogućava da bolje shvati sadašnjost, pripremajući se da bez velikih bojazni dočeka i zahtjevnu budućnost. Tako je, slaveći 2004. godine 150. obljetnicu javnosti, ova prva gimnazije u Dalmaciji s hrvatskim nastavnim jezikom na tu činjenicu gledala ne kao na vrjednotu časne starine nego prvotno kao na životvornu tradiciju, koja joj oči otvara za sadašnjost i okreće ih budućnosti.

 

Prethodno: 6. Pokušaj ponovnog dobivanja prava javnosti

Sljedeće: 8. Znanstveni i spisateljski rad profesora