6. Pokušaj ponovnog dobivanja prava javnosti

 

Potkraj 19. stoljeća uslijed nadošlih reforma nastaje pomutnja u Franjevačkom redu i Provinciji Presv. Otkupitelja, zbog čega neki od profesora 1898. napuštaju i Red i Gimnaziju. Ruši se i patrijarhalni način života, s ateizmom širi se i unitarističko jugoslavenstvo, ali nazočnost franjevaca na selu i njihova uloga tumača i nositelja duhovnih potreba, tradicije i narodnosti čuva im ognjišta. Mnogi franjevci u Kraljevinu SHS gaje velike nade, ali ih tvrdoglava unitaristička upornost velikosrpske monarhije ubrzo osvješćuje

 

Franjevačka provincija je u više navrata u vezi s Gimnazijom tražila od vlade da se postara da ovaj privatni zavod sasvim neizumre na veliku štetu cielog prekozagorskog pučanstva, koje, kao i ostali, ima pravo na moralnu i materinsku prosvitu. Razapeta između nedostatnih mogućnosti i strogih državnih propisa i nerijetko pretjeranih zahtjeva tražila je da se Gimnazija proglasi javnom ustanovom ili da joj se barem udijeli pomoć. Kako je uvijek dobivala negativan odgovor, morala se, uz velika odricanja, osloniti na vlastite snage. Slala je ljude na razna sveučilišta u nadi da će Beč ipak gimnaziji dati javnost.

 

Reforma Reda i teškoće

 

Potkraj 19. stoljeća Provincija je osposobila nekoliko profesora vjerujući da će Gimnazija konačno dobiti pravo javnosti. No uslijed novih nadošlih reforma nastala je prava pomutnja i u Franjevačkom redu i u Provinciji Presv. Otkupitelja. Nastojanje tzv. vertikalaca da se prihvati reforma vitae communis, koja je nastojala da ograniči život franjevaca unutar samostana i usmjeri ih prema kontemplativnu načinu života, ostavilo je duboke ožiljke na licu Provincije.

Nekolicina osposobljenih profesora nije pristala na reformu te 1898. napušta Red i Gimnaziju. Nakon njihova istupa srušila se i svaka mogućnost da Gimnazija dobije pravo javnosti. Provincija postaje sve nepovjerljivija prema sveučilištima u Austriji, odakle su se vraćali studenti liberalnijih pogleda olako napuštjući Red. Zato ih ubuduće šalje na sveučilišta u München, Fribourg, Pariz, Louvain, Zagreb i Ljubljanu.

Vremena se mijenjaju, polako se ruši patrijarhalni način života, odnosno tradicijom usmjereno društvo, što u svakodnevnoj praksi osjećaju i franjevci. Počinju se otvarati razne stručne škole (trgovačke, obrtne, poljoprivredni tečajevi), što je imalo stanovitu privlačnu snagu i utjecaj i na seosku mladež. Povezanost sela i grada postala je jača, tako da dalmatinsko društvo unutar sebe postaje diferenciranije nego što je bilo prije.

 

 

 

Nositelji duhovnih potreba

 

Početkom 20. stoljeća demokratski listovi, s ciljem rušenja autoriteta Crkve u narodu, izrugivaju vjerske istine šireći ateizmom i unitarističko jugoslavenstvo, što se u seoskoj sredini Dalmatinske zagore, koja je tek izlazila iz rodovske zajednice, moralo činiti skandaloznim, rušilačkim i nemoralnim. Sama nazočnost franjevaca na selu i njihova uloga tumača i nositelja duhovnih potreba, njihova uloga prijenosnika zdrave tradicije i narodnosti davala im je veliku prednost pred demokratima.
Iako na političkom planu postaju nešto suzdržaniji nego npr. šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća, priklanjanjem pravaškim ili tzv. mladim silama uvelike oživljavaju radikalizam u opoziciji Beču i na taj način pokreću s mrtve točke aneksionističke težnje Dalmacije prema Zagrebu i jedinstvu Hrvatske. Osim angažmana na političkom polju, franjevci se posebno angažiraju na duhovnome i socijalnom području. U formiranju zadruga konkretnim radom, pisanjem stručnih članaka i brošura daju velik doprinos općem razvoju zadrugarstva u Dalmaciji.

 

Novi uspon i nove teškoće

 

Zbog povećanja broja đaka sagrađena je nova sjemenišna zgrada (pokraj Alkarskog trkališta) koja je 1908. godine svečano blagoslovljena. U međuvremenu počinju s različitih sveučilišta pristizati nove osposobljene snage s kojima je u Gimnaziji protekla nova svježa krv. Odlučili su podignuti stručnu razinu Gimnazije i s obzirom na naobrazbu i s obzirom na odgoj pitomaca. Međutim, ratne strahote uvelike su usporile njihova nastojanja, a i oni najrevniji članovi zajednice bojali su se prošlih iskustava i neodređena položaja takvih škola u novoj državi. Nakon mnogih natezanja Sinj će 1921. dobiti državnu Realnu gimnaziju, a Provincija će izgubiti nekoliko kvalificiranih profesora.

Nakon duga neravnopravna dijaloga s ne baš naklonom Austrijom, mnogi su franjevci s rađanjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca gajili velike nade, kako zapisa fra Karlo Eterović, da će iz orijaškog krvarenja i Hrvati dobiti svoja narodna prava i svoju pravu samostalnost. Međutim, to se vrlo brzo pokazalo kao puka iluzija. Tvrdoglava unitaristička upornost velikosrpske monarhije ubrzo je osvijestila i one manje vidovite. Kraj imperija nije u isto vrijeme značio i kraj nepravdama; nova Kraljevina SHS bila je samo nastavljač još strašnijeg nasilja i nepravde. Svi su uvidjeli da je iskren zanos jedno, a gruba prisila i kraljevski kundaci drugo.

Ustrojstvom nove vlasti, kada su Hrvati izgubili sve značajke svoje stoljetne državnosti, redovnici su ocrnjivani, a neki su i teškim progonima izvrgnuti, no Provincija, svjesna svog narodnog vjekovnog reda, čista u savjesti, radila je i dalje bez buke i hvastanja za dobro svoga naroda (K. Eterović). I dalje je tražila i nalazila oslonac u skromnim, ali neiscrpnim snagama svoga puka.

 

Prethodno: 5. Carsko-kraljevska niža gimnazija

Sljedeće: 7. Dobra i loša razdoblja

 

Kalendar šk. godine 2017./2018.

Festival 2012

Posjetitelji od 1. 2. 2011.

DanasDanas284
Ovaj mjesecOvaj mjesec6960
UkupnoUkupno607183

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 19