2. Hrvatski kao nastavni jezik

 

Jedina među sličnim školama u Dalmaciji, Franjevačka gimnazija počinje odgajati i obrazovati mlade naraštaje u zapostavljenu, odbačenu i prezrenu hrvatskom jeziku, slabo zastupljenu u osnovnim školama. Porobljivački jezik stranaca talijanaša i autonomaša doživljavao se kao sredstvo narodnog otuđenja i preprekom nacionalnom buđenju, a franjevci su bili uporni u upotrebi narodnog jezika i upotrebljavali su ga u svim zgodama, čuvali i njegovali kao dragocjeno blago „našu lipu rič rvacku“

 

U moru talijanštine, talijanske kulture i talijanskog mentaliteta u obrazovanim slojevima društva - i protuhrvatske i civilne i crkvene politike - jedina među sličnim školama u Dalmaciji - Franjevačka gimnazija počinje odgajati i obrazovati mlade naraštaje u tom zapostavljenu, odbačenu i prezrenu hrvatskom jeziku. Ispočetka je, doduše, još do 1857. godine, u Gimnaziji bio dvojezični nastavni sustav. Razlog je bio nedostatak priručnika na hrvatskom jeziku i dio đaka iz primorskih mjesta, koji nisu razumjeli hrvatsku terminologiju, jer su završavali pučke škole na talijanskome jeziku. Hrvatski je inače bio slabo zastupljen u osnovnim školama, a i tamo gdje se nastava održavala na hrvatskom jeziku činilo se to vrlo loše.

 

Polemike s autonomašima

 

Bilo bi bolje da se ni takva nastava ne održava jer bar ne bi neuki i mučavi talijanski meštri ulijevali djeci mržnju napram jeziku i kvarili jim ono poznanstvo jezika što su čisti s materinskih usta naučili (A. K. Matas). Tome se ne treba čuditi ako znamo da je npr. u Sinju pohrvaćenje nastave u nižoj osnovnoj školi, koja je bila temelj gimnazije, provedeno tek 1861. godine, ali je i tu bilo otezanja. Svakako, Gimnazija je pospješila proces pohrvaćenja osnovnih škola u zagorskom dijelu Dalmacije jer su državne vlasti naređivale da u njima mora apsolutno biti hrvatski, jer se pripravnicima za carsko-kraljevsku gimnaziju daju od samog početka prvi pojmovi i prvi nauk na hrvatskom jeziku.

Matas je kao ravnatelj Gimnazije 1860./61. s autonomašima vodio polemičke rasprave o temeljima nacionalne kulture, pri čemu je težište stavljao upravo na pitanje jezika te kulture. Zapravo, on je čitavo područje kulture, uključivši i pitanje tipa književnog jezika, podvrgnuo potrebama nacionalnog integracijskog procesa kako ga je sam shvaćao kao predstavnik pučke inteligencije. Kao gorljiv narodnjak izražavao je misao da viši slojevi, kao oni koji imaju ulogu stvaranja nacionalne kulture, mogu prave kulturne i specifične nacionalne vrijednosti stvarati samo na narodnom jeziku i nadovezujući se na izvorne kulturne vrijednosti puka.

 

Upornost franjevaca

 

Zato je, kao i svi ostali franjevački profesori, pisao jezikom s elementima štokavske ikavice narodnog jezika s područja na kojem je živio. Talijanski porobljivački jezik doživljavao je kao sredstvo narodnog otuđenja i preprekom nacionalnom buđenju. Bio je to jezik stranaca talijanaša i autonomaša, jezik vlasti, gradova i gospode, jezik koji je izazivao odium i nacionalnu podjelu.

Talijanskom je priznavao samo praktičnu vrijednost i izjavljivao: Tvrdim, da mi možemo biti izobraženi i srećni, bez talijanskog jezika, odnosno: priznajem, da je dobro znati i ciganski a kamoli ne jezik svojih susjeda, ter radi obćenja trgovačkoga, da je i talijanski gdjekojem Dalmatincu potrebit. Hrvatski se jezik može razvijati samo pod uvjetom ako je jezikom javnim i službenim. On najbolje izgrađuje, dostojanstvo i narodni ponos. Njegovo uvođenje u javni život jest preduvjet da se obični puk zagoji u narodnom duhu, da dozori za politički život i tako postane bazom nacionalnog i političkog jedinstva.
Franjevci su inače bili uporni u upotrebi narodnog jezika. Upotrebljavali su ga u svim zgodama i inzistirali da se zakonska prava iskoriste u svakoj prigodi. Tako, npr., o Matasovoj upornosti svjedoči zgoda sa svečanog ručka održanog u Sinju u povodu pobjede koaliranih narodnjaka i liberalnih autonomaša na općinskim izborima 29. listopada 1865. godine. Matas je na talijanske nazdravice Bajamontiju odgovarao hrvatski sve dotle dok i Bajamonti konačno nije na hrvatskome nazdravio Sinju i junačkim Cetinjanin.

 

"Lipa rič rvacka"

 

U ono vrijeme kada su hrvatski filolozi konačno rješavali pitanje hrvatskoga književnog jezika i pravopisa franjevci su bili veliki protivnici hrvatskih vukovaca. Polazeći sa stajališta da su Hrvati štokavci u najvećoj većini ikavci, smatrali su ijekavski govor nehrvatskim govorom pa su ikavski govorili i u privatnom obraćanju, a oni najuporniji i u školi.

Kada nakon proživljenih epoha ilirizma, slavjanstva i jugoslavjanstva, doživismo, Bogu hvala, da, iza nespretna srbo-hrvatstva i iza maglovita bezimena narodnjaštva, počela nam svićati zora hrvatske svisti, svisti svoga narodnog imena, vrime bi bilo da se hrvatskoj svisti dade oduška i u narodnom izgovaranju svoga jezika: da i govorom pristanemo biti srbohrvati.

Takvo mišljenje nije zastupao samo fra Gabrijel Puratić. Ni prije ni poslije njega, pa ni onda kada se uoči Prvoga svjetskog rata intenzivirala zamisao stvaranja jedinstvenog jezika, nećemo susresti ni jednog franjevca Provincije Presvetog Otkupitelja koji je revnovao oko jedinstva jezika. Ponuda Jovana Skerlića iz 1913. da se Hrvati odreknu ijekavice a Srbi ćirilice i ujedine se u jedinstven jezik nije mogla biti privlačna franjevcima jer su bili podrijetlom iz kraja gdje je ikavica u raznim spletovima političkih zbivanja jasno označavala i narodnu pripadnost i raspoloženje. I dalje su čuvali i njegovali dragocjeno blago, našu lipu rič rvacku koja je od samih početaka bila gajena na njihovoj Gimnaziji, ognjištima i u crkvama.

 

Prethodno: 1. Školstvo u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja

Sljedeće: 3. U borbi za narodni preporod

 

Kalendar šk. godine 2017./2018.

Festival 2012

Posjetitelji od 1. 2. 2011.

DanasDanas143
Ovaj mjesecOvaj mjesec5473
UkupnoUkupno635513

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 42