Opširnije o susretu zborova u Zagrebu

Pokušavajući se vratiti na početak pripreme zbora naše gimnazije za ovogodišnju smotru zborova, prisjećam se sada već zaboravljene opće doze pesimizma koja je ozbiljno dovela u pitanje naše sudjelovanje na ovom susretu, koji je nama, učenicima katoličkih gimnazija, upravo zbog posebnog ozračja kršćanske duhovne i svjetovne zabavne glazbe, jedinstvena i rijetka prilika za intenzivno druženje, razmjenu iskustava, čak i sklapanje ponekih ugodnih poznanstava.

Doista, prije 4 mjeseca nismo očekivali da ćemo zabljesnuti na nastupu i izvedbom izazvati ovacije publike koje su potrajale sve dok se naših 60-ak članova nije povuklo s pozornice.
Nakon svega što smo pokazali, u ime cijelog zbora naše gimnazije zahvaljujem našem voditelju i dirigentu prof. fra Stipici Grgatu na trudu koji je uložio u naš napredak. Nadamo se da su učestale rute Split-Sinj radi jednosatnih proba naposljetku opravdane i da ste ponosni na svaki glas našeg školskog zbora!
Kao što rekoh, probe su katkad bile zahtjevne i uzbudljive. Mlađi su članovi znatiželjno zapitkivali starije o detaljima organizacije, a stariji su se nostalgično prisjećali prošlogodišnjih zabavnih susreta. Nakon uspješne generalne probe i potankih uputa za putovanje došao je i dan kad smo krenuli u pohod na pozornicu postavljenu pod šatorom na sportskom igralištu Ženske opće gimnazije Družbe sestara milosrdnica u Zagrebu, škole inicijatora ove priredbe pod geslom „Psalite Deo nostro“.
S Božjim blagoslovom u pratnji fra Stipice i knjižničarke Antonije uputili smo se ujutro na odredište. Atmosfera u autobusu bila je odlična – čula se mladenačka priča, komentirala su se očekivanja, postavljala pitanja i nagađali odgovori. Kao pravi Dalmatinci igrali smo partije karata, pričali smiješne i ne tako smiješne viceve, bavili se kozmetkom i frizurama i po fra Stipičinoj zapovijedi čuvali glasnice, iako je poneko društvance potiho zapjevalo. Tako nam je brzo prošao put do restorana Borje u Lici, gdje je bila predviđena stanka za ručak. Švedski se stol svima svidio te je svatko uživao u jelu koje je sam odabrao. (Zatajit ćemo da su basi uživali i u piću...psst!!! Uostalom njihov grubi glas to može i podnijeti!).
Pošto smo se okrijepili, slobodno smo razgledali lički pejzaž na ugodnu svježem zraku. Mnogi su se zabavljali na ljuljačkama u dječjem parku. Sve u svemu, bilo nam je ugodno.
Nešto prije 14 sati stigli smo na Kaptol. A tamo iznenađenje - čekala nas je poveća skupina bivših učenika naše gimnazije, sada zagrebačkih studenata, naša vjerna publika na nastupu!
Članovi zbora imali su nekoliko slobodnih sati. Iskoristili su ih raznoliko: susret s braćom, sestrama, rođacima; kupnja uz razgledavanje trgovina; šetnja Zrinjevcem i centrom, posjet čuvenim slastičarnicama...
Oko 17 sati uslijedio je nedvojbeno najstresniji dio: napetost, žurba, nervoza u sobama za pripremu. Iz naše prostorije čule su se ženske strepnje i negodovanje zbog nedostatka vremena za oblačenje, šminkanje, sređivanje. Napokon, morale smo se pokazati u najboljem svjetlu. Fra Stipica je donekle tolerirao kašnjenje na upjevavanje, a onda je dreknuo: „Cure! Odmah u dvoranu!“ I ženska se prostorija u hipu ispraznila. Tko se dotjerao, dotjerao se - nije više bilo tolerancije kod muških kolega. Došlo je vrijeme da pokažemo što smo pripremili.
Zauzeli smo svoja mjesta u gledalištu, poslušali poticajne uvodne riječi časne sestre domaćice i zagrebačkog pomoćnog biskupa mons. Ivana Šaška koji je u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji zadužen za katoličke škole u Hrvatskoj. Njihov je govor zračio zadovoljstvom, ponosom na nas i zahvalnošću svim sudionicima i kao takav nije mogao proći neopažen. Predvođeni veselom ekipom iz Osjeka svi smo razdragano pljeskali.
Nedugo potom započeo je koncert. Led su probili Dubrovčani, zatim su uslijedili, redom, Osječani, Pazinjani, Zadrani, Virovitičani, domaćice Zagrepčanke i Splićani. Mi smo nastupali predzadnji, osmi. Kako mi se činilo, među članovima nije bilo previše treme, možda u neznatnim količinama. Potaknuti zvučnim pljeskom publike, popunjavali smo red po red daske pozornice. Pogleda usmjerenog na fra Stipicu, usredotočeni na početni akord Andrije Plavše, zapjevali smo skladbe  Ave Maria (Stipica Grgat), Moon River (Henry Manzini) i Gospe Sinjska, Majko Rame (Mile Čačija). Kako smo zvučali, prosudite prema video zapisima, ali publika nas je počastila glasnim pljeskom i izvrsnim komentarima koji su pljuštali sa svih strana dok smo se zadovoljno vraćali na svoja mjesta. Posljednji su nastupili predstavnici zagrebačke Nadbiskupske klasične gimnazije, dobitnici srebrne plakete dva dana ranije na natjecanju u Varaždinu.
Po završetku priredbe prisustvovali smo izložbi zlatoveza i mozaika učenica domaćica i degustirali kolače koje su vrijedno spravile sve profesorice ŽOG-a. Prihodi od prodaje darovani su trima siromašnima obiteljima.
Druženje ekipe gimnazijalaca nastavilo se do kasnih sati, ali mi smo nažalost već sat nakon nastupa krenuli kućama. No, nismo marili. Oraspoložile su nas fra Stipičine pohvale i zabavne pjesme, da smo i sami bez prestanka pjevali sljedeća 2-3 sata... Nakon ponoći svladao nas je umor, potonuli smo u sjedalice i pokušavali nakratko sklopiti oči u neudobnim položajima. Sretno smo stigli oko 2:30, izmoreni, pospani, ali napunjeni velikom dozom pozitivne energije izazvane prijateljskim dojmovima naših kolega.
Na kraju mi preostaje još jednom čestitati dirigentu i svim članovima zbora jer smo našu gimnaziju doista predstavili u najljepšem svjetlu. Ova nam je smotra poticaj da ulažemo što više napora u povećanje kvalitete zborskog pjevanja, ali i da pronalazimo još aktivnosti kojima bismo promovirali našu školu. Radujemo se ponovnom susretu sljedeće godine, a dotada smo primorani vratiti se svakidašnjoj rutini, obogaćeni inspirativnim sjećanjima na 14. svibnja 2011.

Antonela Ćurković, 3.b

 

Kalendar šk. godine 2017./2018.

Festival 2012

Posjetitelji od 1. 2. 2011.

DanasDanas72
Ovaj mjesecOvaj mjesec6545
UkupnoUkupno854445

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 13